Na svetu postoji oko 7.000 jezika. Vremenom neki jezici nestaju, nastaju novi i menjaju se postojeći. O jezicima i jezičkim zajednicama se mnogo zna i uči. Međutim, čini se da se do danas vrlo malo pažnje posvećuje znakovnom jeziku koji se zbog svog bezvučnog oblika često ni ne smatra ravnopravnim jezikom nego više oblikom pantomime za sporazumevanje. Da li je zaista tako jednostavno?

Već 2015. godine je na svetu bilo oko 360 miliona ljudi bez sluha, što ne uključuje nagluve. Prema proceni Svetske zdravstvene organizacije, do 2030. godine će gubitak sluha biti jedna od sedam najčešćih ograničenja kvaliteta života. I pored toga se znakovnom jeziku, koji je pogođenim osobama neophodan, posvećuje veoma malo pažnje. Laici ga doživljavaju kao pantomimu, jednostavnu gestikulaciju kojom se predstavljaju dobro poznate pojave iz svakodnevice. Međutim, znakovni jezik je daleko bogatiji od toga.

Znakovni jezik

Tokom poslednjih vekova nastalo je oko 200 različitih znakovnih jezika. Tek sada su naučnici počeli da prate razvoj znakovnog jezika, a njegovo bogatstvo i različitost širom sveta su ih iznenadili. Britanski znakovni jezik se bitno razlikuje od japanskog, švedskog ili irskog. Kod znakovnog jezika se ne radi samo o samim znakovima, nego i o položaju glave i gornjeg dela tela, o pokretima obrva i kapaka i pokretima usta. Kada se, na primer, rukom oblikuje čaša koja se drži na ustima, značenje je „Pijem“. Kada su, međutim, podignute obrve, značenje se menja: „Da li pijem?“. Za razgovor znakovnim jezikom je, dakle, potrebna pažnja i sposobnost opažanja sitnih promena.

Iako se znakovni jezik deli na različite jezike i dijalekte, i ovde postoji „svetski jezik“. To je American Sign Language (ASL), znakovni jezik koji je do danas najviše istražen i koji se koristi u Americi i Kanadi, ali i u Latinskoj Americi, Africi i Jugoistočnoj Aziji. Zanimljiv je „International Sign“, znakovni jezik koji se razvija spontano i bez pravila da bi se premostila razlika prilikom susreta dva govornika različitih znakovnih jezika. Zahvaljujući tom dinamičnom i kreativnom jeziku, čovek iz Nemačke, na primer, može u roku od par sati potpuno da se sporazume sa čovekom iz Kine i da razmeni misli čak i o kompleksnim temama kao što su politika, umetnost, humor itd. Tako nešto je teže ostvarivo govornim jezikom, koji u tim situacijama uglavnom upotpunimo univerzalno razumljivim gestovima, a često se i stidimo da uopšte progovorimo kad ne znamo jezik sagovornika.

Abeceda znakovnog jezika

Zanimljivo je da su se različiti znakovni jezici potpuno drugačije širili svetom nego govorni jezici. Prvu abecedu znakovnog jezika kreirao je španski monah Melhior de Jebra u 16. veku. Razvoj znakovnog jezika nije bio linearan proces. Postojalo je više izvornih mesta: Madrid, Pariz, Beč, London i Stokholm. Austrijski znakovni jezik je bio vrlo produktivan i uticao je na nemački, danski, norveški, poljski i ruski znakovni jezik. Znakovni jezik iz Pariza, s druge strane, širio se više s druge strane okeana – na primer u Indiji i Australiji. Za razliku od govornog jezika, znakovni jezik Engleza i Amerikanaca se značajno razlikuju. Danas je razvijena aplikacija koja olakšava komunikaciju između „govornika“ različitih znakovnih jezika. Slično kao u drugim oblastima, tehnika i pomaže i odmaže – mnogim jezicima već sad preti nestajanje.

U različitim zemljama ne razlikuje se samo znakovni jezik sam po sebi, nego i ophođenje prema ljudima i klasifikacija ljudi koji se tim jezikom služe. Dok se u Nemačkoj na primer gluve osobe smatraju osobama sa invaliditetom, u Brazilu se tretiraju više kao jezička manjina. To se primećuje u njihovoj svakodnevici: na brazilskim aerodromima, na primer, su postavljeni avatari sa znakovnim jezikom. Osim toga, broj govornika znakovnog jezika u Brazilu koji nisu gluvi konstantno raste.

Poteškoće gluvih i nagluvih

Nažalost, većina zemalja ljude bez sluha ili sa ograničenjem sluha smatra osobama sa invaliditetom. Mnogi gluvi ili nagluvi se suočavaju sa poteškoćama u nalaženju posla, težim pristupom zdravstvenoj ili psihološkoj pomoći i socijalnom izolacijom. Velika je nesigurnost kada se radi o obraćanju ljudima bez sluha. Zato su promena u razmišljanju o zajednici gluvih, premeštanje naglaska sa „inkluzije“ na iskrenu zainteresovanost za jezik i način na koji ljudi bez sluha doživljavaju svet i komunikaciju ključni. Za obraćanje gluvima se i ne mora znati znakovni jezik. Dovoljno je obratiti pažnju na nekoliko stavki:

  • Pre nego što počnete da govorite, blago dodirnite rame osobe kojoj se obraćate ili joj mašite.
  • Nemojte se okretati, pokrivati usta niti žvakati žvaku dok govorite.
  • Imajte na umu da je vid najmoćnije sredstvo koje je gluvima na raspolaganju. Gluvi slušaju očima. Zato govorite samo ako imate kontakt očima i zadržite ga čak i ako vam pomaže prevodilac za znakovni jezik. Održavanje kontakta očima je znak poštovanja.
  • U redu je koristiti papir i olovku. Poželjno je koristiti kombinaciju metoda komunikacije poput gestova, izraza lica i pisanje.
  • Dajte sebi vremena za komunikaciju. Gluvima je komunikacija ulaganje vremena i truda. Tražite razjašnjenje ako je potrebno.
  • Koristite početak i kraj komunikacije kao priliku za fizički i vizuelni kontakt. Osmeh, stisak ruke i kontakt očima su poželjni, na kraju krajeva kao i u govornom razgovoru.

Naravno, komunikacija će biti daleko efikasnija ako se više ljudi potrudi da ovlada znakovnim jezikom. Međutim, najvažnije je posle toliko godina smatrati ljude bez sluha ili sa ograničenjem sluha ravnopravnim članovima društva, jezičkom manjinom koja obogaćuje zajednicu kao i svaka druga kultura i svaki drugi jezik.



Lokacija

Hajduk Veljkova 11/IV
21000 Novi Sad, Srbija

Telefoni

Telefon: 021 47 25 227

Fax: 021 47 25 226