Poznata izreka u svetu biznisa glasi: Lokacija, lokacija, lokacija. Mada potiče s tržišta nekretnina, primenljiva je u poslovanju generalno, pa čak i u životu.

Prisetimo se situacije kada se trebalo odlučiti za jednu stavku na nekoj listi, a da pri tom nemamo informacije o svojstvima i kvalitetu stavki. Suočeni s takvim izborom, ljudi će se većinom opredeliti za prvu ili neku od prvih opcija. Razlog može biti želja da se namera ostvari uz minimalni napor – u ovom slučaju pregledanje spiska na kom su sve stavke naizgled jednake, a možda je u pitanju utisak da je nekoliko prvorangiranih stavki relevantnije od ostalih.

Primer bi bila potraga za sudskim prevodiocem na spisku sačinjenom po azbučnom redu. U nedostatku informacija o ceni, kvalitetu usluga, iskustvu itd, verovatno će biti angažovan prevodilac s prezimenom na A jer se nalazi na vrhu liste, što ne garantuje kvalitet.

SEO prevođenje – Marketing na internet-pretraživačima i prevođenje

Na sreću, u biznisu i životu nije svaki izbor ovog tipa i odluke se uglavnom donose na osnovu informacija koje omogućavaju predviđanje rezultata.
Pojavom interneta, logičan razvoj je bila pojava marketinga na internet-pretraživačima. Ovaj tip marketinga se sve više udaljavao od gorepomenutog tipa biranja u okviru liste stavki među kojima ne vidimo razliku pa zato biramo prvu ili neku od prvih.

I upravo tu svoje mesto nalazi SEO – marketinška strategija kojom se postiže maksimalni promet i posećenost veb-stranice njenim pozicioniranjem na vrh liste rezultata pretraživača. SEO maksimalno povećava vidljivost veb-stranica i sadržaja u cilju povećanja saobraćaja, a samim tim i obima poslovanja i prihoda.

Ključna sličnost između ovakvog opredeljivanja za određenu stavku u ponudi u odnosu na gorepomenuto opredeljivanje jeste biranje prvorangiranih stavki.
Ipak, svaka sličnost se na tome završava. Dok je gore, u odsustvu informacija, bilo svejedno za koju stavku ćemo se odlučiti zbog rangiranja stavki po kriterijumima nerelevantnim za donošenje odluke, SEO radi suprotno. On na vrh liste postavlja najrelevantnije rezultate, koristeći saznanja o načinu na koji se opredeljujemo. Nismo mi ti koji rangiramo informacije po značaju, niti za to imamo vremena i stručnosti – to za nas radi SEO. Mi smo tu da kao korisnici iskoristimo prednost liste rangirane po relevantnim kriterijumima, kada smo npr. u ulozi klijenta.

Koristeći SEO, svoju ponudu možemo učiniti vidljivijom i možemo se pozicionirati što je moguće bliže vrhu liste rezultata pretrage u okolnostima velike konkurencije između veb-stranica koje se bore za poziciju.

Suština SEOa

Suština SEO se ogleda u tome da na stranici rezultata pretrage postoji desetak pozicija. Stranice koje popunjavaju te pozicije su rangirane. Rezultati na prvom, drugom i trećem mestu imaju znatno veći promet od onih ispod, a nemerljivo veći u odnosu na rezultate na daljim stranicama.

Ipak, SEO nije svemoćan i bez nedostataka. Upravo to je ono što se pri izradi veb-stranica mora uzeti u obzir. Veb-sadržaj se mora kreirati i formatirati tako da odgovara načinu funkcionisanja pretraživača. Bez optimizacije pretraživača, veb-stranica može ostati nevidljiva za pretraživače, čak i ako ste se potrudili da lepo sročite sadržaj i opišete svoju ponudu na upečatljiv način.

Važno je učiniti veb-stranicu razumljivom kako za korisnike, tako i za pretraživače, koji uprkos tome što su sve napredniji, i dalje ne razumeju veb-stranice kao ljudi. Ipak, SEO pomaže pretraživačima da ustanove temu i svrhu stranice i kako ona može pomoći korisnicima. Pri tome, ne gleda se kvalitet sadržaja, nego se u obzir uzima metrika relevantnosti i značaja, koristeći ključne reči i ponašanje korisnika – njihova otkrića, reakcije, komentare i dalje kretanje. Nije dovoljno samo ponuditi izvanredan sadržaj; potrebno je da ljudi taj sadržaj razmenjuju i da o njemu pišu.

SEO je strategija kojom treba da se bave stručnjaci za tu oblast koji su svesni i finesa od kojih rezultat zavisi – npr. različiti oblici određene ključne reči (jednina, množina, padež, dijalekt, itd), a vlasnici veb-stranica treba da prepoznaju potencijale koje im nudi SEO – sada već uveliko mejnstrim marketinška strategija – unapređujući korisničko iskustvo i povećavajući vidljivost brenda i profit.



Pitanje da li jezik kojim govorimo utiče na naš način razmišljanja već vekovima muči i deli stručnu javnost. Da li je jezik isključivo sredstvo izražavanja naših misli ili on i oblikuje naše misli?

Razlikujemo stotine boja i nijansi, ali…

Teško ustanoviti da li ne možemo razmišljati o onome za šta nemamo reči ili te reči nemamo zato što o tome i ne razmišljamo. U stanju smo da stvaramo mentalne slike i o onome što bismo teško mogli opisati rečima. Razlikujemo stotine boja i nijansi iako reč za njih ne postoji ili nama nije poznata.
U prirodi postoji kontinuum boja koje postepeno prelaze iz jedne u drugu. U jeziku, međutim, boje razgraničavamo kao da nisu deo kontinuuma, a svaki jezik to radi na sebi svojstven način.
Jezik nas ne ograničava u razmišljanju samo na ono što možemo imenovati, ali ipak utiče na to kako grupišemo stvari i pojave, tj. kako realnost razvrstavamo u kategorije.

Gramatika jezika

Gramatika se veoma razlikuje od jezika od jezika. Jezici npr. različito tretiraju kategoriju vremena, roda, završenost ili nezavršenost radnje, objektivne i subjektivne informacije.
Pitanje je da li govornici različitih jezika zaista imaju različita iskustva i doživljaje samo zato što govore jezicima koji se fokusiraju na različite stvari. Sve ovo ne znači da oni vide realnost drugačije i da ne obraćaju pažnju na iste stvari, nego samo da ne govore o istim stvarima.
Nasuprot ovom mišljenju postoji i ono da ljudi koji govore različitim jezicima zaista razmišljaju drugačije, pa čak i da poliglote razmišljaju drugačije u zavisnosti od jezika kojim trenutno govore.
Reč kojom se označava isti pojam može u različitim jezicima poprimiti različite nijanse značenja u zavisnosti od kulture. Reč kojom se označava „zmaj“ na kineskom ne označava samo strašno natprirodno biće, nego i simbol sreće, snage i mudrosti, te je Kinezima zmaj manje strašan nego nekom ko ne govori kineski.
Gramatički rod je još jedna od kategorija po kojima se jezici razlikuju u velikoj meri. Određeni jezik rečima dodeljuje rod, dok drugi to ne čini, pa tako npr. deca koja govore hebrejski u proseku godinu dana ranije od svojih finskih vršnjaka postaju svesna svog pola.

Jezik i brojevi

Razlike su veoma očigledne i u kategoriji broja. U jeziku jednog indijanskog plemena u Amazoniji ne postoje reči za brojeve, nego samo reči „malo“ i „mnogo“. Govornici ovog jezika nemaju predstavu o tačnim količinama.

Upečatljiv je primer jezika tajore australijskih Aboridžina u kom ne postoje reči za „levo“, „desno“, „napred“ i „nazad“. Umesto toga, govornici ovog jezika prostorne odnose uvek označavaju rečima za strane sveta: „istočno od nečega/nekoga“. Posledica ovog „ograničenja“ je da njegovi govornici u svakom trenutku moraju znati gde je koja strana sveta, što oni zaista i znaju bez obzira na okruženje u kojem se nalaze.
U eksperimentu u kom su im prikazane slike koje je trebalo poređati po hronološkom redosledu, govornici ovog jezika su to uvek činili u smeru istok-zapad, za razliku od govornika engleskog koji su slike ređali sleva nadesno ili govornika hebrejskog koji slike ređaju obrnuto.

Jezik i vreme

Pojam o vremenu je još jedan primer razlika u razmišljanju i govoru. Govornici kineskog imaju vertikalno poimanje vremena – naredni mesec je kod njih „donji mesec“, a prethodni mesec je „gornji mesec“.

Kako zaista možemo znati da li jezik utiče na razlike u razmišljanju ili se radi o uticaju kulture?

Jezički šabloni zaista mogu uticati na razmišljanje jer lingvistički procesi prožimaju osnovne aspekte razmišljanja, oblikujući nas bez našeg znanja. Prilikom učenja novog jezika ne učite samo nov način govora i nov vokabular, nego neplanski učite i nov način razmišljanja i počinjete poklanjati pažnju drugim stvarima kako biste preneli prave informacije. Naše viđenje stvarnosti i sveta oko nas u velikoj meri zavisi i od jezika koji koristimo jer se svaki jezik fokusira na različite delove iskustva i tako kreira specifičan način na koji vidimo svet.

Stoga i na izreku „Koliko jezika znaš, toliko ljudi vrediš“ više ne treba gledati samo kao na savet da se uče strani jezici kako bismo mogli komunicirati, poslovati, putovati. Ko nauči novi jezik zapravo postaje bogatiji za još jednu ličnost, odnosno „Znati drugi jezik znači imati drugu dušu“.

Pročitajte Prevođenje marketinških tekstova ili pak bi vam bilo zanimljivo da pročitate članak o Transkripciji imena.



Poznavanje stranog jezika nam pomaže da saznamo više o drugim ljudima i njihovoj kulturi, da lakše upoznamo svet i spoznamo sve njegove lepote. Ukoliko nismo sposobni da ostvarimo komunikaciju u stranoj zemlji, to je kao da živimo sa ozbiljnim nedostatkom ili oštećenjem. Bez razumevanja stranih jezika i komuniciranja na njima onemogućeno je upoznavanje i druženje s novim osobama i prilagođavanje novoj sredini.

Uz sve intenzivniju globalizaciju sposobnost komuniciranja na više jezika sve više dobija na značaju. Ako umete da razgovarate sa svojim klijentima ili poslovnim partnerima na njihovom maternjem jeziku, ili bar na engleskom jeziku, koji je postao lingua franca, to vam daje višestruku prednost u odnosu na one koji tu sposobnost nemaju – lakše pronalazite poslove i dobijate bolje plaćena, visokorangirana radna mesta. Poznavanje jednog stranog jezika, ili čak više njih, predstavlja jedan od glavnih preduslova za buduću uspešnu karijeru svakog deteta.

Postoji velika razlika između učenja i usvajanja stranog jezika. Usvajanje drugog jezika je nesvesan proces u kome dete savladava jezik okruženja slušajući i imitirajući ga, poput usvajanja maternjeg jezika. Dete može usvajati strani jezik kroz razgovore i igru s članovima porodice, preko slikovnica, edukativnih igrica, crtanih filmova i sl. S druge strane, učenje drugog jezika predstavlja svesnu radnju koja zahteva poseban napor. Deca treba da budu izložena stranom jeziku tako da se jezik spontano usvaja, a ne svesno uči.

Nedavno je sprovedena studija o inteligenciji i mentalnom kapacitetu dece koja od malena koriste dva ili više jezika. Zaključeno je da bilingvalno iskustvo poboljšava takozvanu izvršnu funkciju mozga – sistem naredbi koji usmerava procese pažnje koje koristimo za planiranje, rešavanje problema i izvršavanje brojnih drugih zadataka koji uključuju razmišljanje. To znači da se osoba može lakše koncentrisati na nešto, ali i održavati tu koncentraciju, svesno prebacivati pažnju s jedne stvari na drugu i duže pamtiti određene informacije. Takođe, poznavanje stranih jezika daje veliku prednost pri nalaženju raznih informacija, spoznavanju sveta i različitih kultura. Na ovaj način, roditelji koji pobude zainteresovanost dece za učenje stranog jezika zapravo omogućuju toj deci ogromnu prednost kasnije u životu u odnosu na drugu decu.

Poznavanje više jezika znači da postajemo pametniji

Poznavanje više jezika praktično znači da postajemo pametniji; to znanje značajno utiče na razvoj mozga i poboljšava kognitivne veštine. Prebacivanje s jednog jezika na drugi je odlična vežba za mozak, koja mu omogućava fleksibilnost i ima blagotvorno dejstvo na duge staze – kognitivno starenje se pojavljuje dosta kasnije među bilingvalnim osobama, a demencija i Alchajmerova bolest se javljaju čak i do pet godina u proseku kasnije, nego kod ostalog stanovništva. Što je bolje poznavanje stranog jezika, jednog ili više njih, to je mogućnost oboljevanja od ovih bolesti manja.

Evropski dan jezik

Evropski dan jezika se obeležava 26. septembra još od 2001. godine, koju je Savet Evrope proglasio Evropskom godinom jezika. Danas se u svetu govori između šest i sedam hiljada jezika, a čak 97% svetske populacije govori svega četiri odsto danas živih jezika. U Evropskoj uniji postoje 24 zvanična jezika. Dve trećine radno sposobnog stanovništva u Evropskoj uniji poznaje barem jedan strani jezik, dok u zemljama poput Švedske, Letonije, Danske i Litvanije skoro svaki odrasli stanovnik pored maternjeg poznaje još jedan jezik. Visok stepen višejezičnosti je najprisutniji u Luksemburgu, gde više od polovine ukupnog broja stanovnika poznaje najmanje tri strana jezika.

Učenje stranih jezika ne sme da bude luksuz i privilegija povlašćenih, nego jedan od ključnih elemenata osnovnog obrazovanja koji treba uvoditi u što ranijem dobu. Ako kao društvo i država želimo da pripremimo svoju decu da budu buduća generacija preduzetnika, lekara, naučnika, inženjera ili bilo kog drugog zanimanja koje izaberu, moramo da uspostavimo okruženje koje podstiče učenje stranih jezika. Na taj način osiguravamo napredak društva, uspeh, sigurnost, pa i prosperitet samih sebe, odnosno svoje dece i svih budućih pokolenja.



Da li ste se već susreli sa izjavama poput: „Moje dete zna engleski fantastično, može da gleda filmove bez prevoda!“ i „Kad gledamo TV, on tako dobro primećuje greške u prevodu!“? Prevodioci često nailaze na mišljenje laika da njihova struka nije ništa specijalno i da se prevođenjem može baviti svako, pa onda ne čudi ni činjenica da se na internetu, a ponekad i na televiziji i u bioskopu, može naći gomila prevoda za filmove i serije koji su najblaže rečeno sumnjivog kvaliteta. Većina ljudi koji znaju engleski jezik, ili neki drugi jezik kojim se govori u filmu, mogu lako da prepoznaju greške na nivou semantike. Međutim, malo ljudi će obratiti pažnju na pragmatičke greške koje se ponekad podvuku i iskusnijim prevodiocima, a kamoli onima koji se u toj ulozi oprobaju jer „danas svi znaju engleski“.

Pragmatika

Pre svega treba razjasniti šta reč „pragmatika“ znači u jezičkom kontekstu. U rečniku možemo pročitati da je pragmatika „proučavanje onoga što povezuje jezičku delatnost čoveka sa njegovom psihom, s ciljevima njegovog iskaza i sa uslovima pod kojima se vodi jezička komunikacija“. Kada je reč o pragmatici u okviru prevođenja filmskih dijaloga, možemo jednostavno reći da je to nivo kreiranja ciljnog teksta na kome uzimamo u obzir ko izgovara određeni iskaz, kome ga upućuje i u kojoj situaciji. To je neka vrsta doterivanja prevoda koje laici uglavnom preskaču jer im deluje najmanje bitno, ali je zapravo pragmatika ta koja na neki način zaokružuje čitav prevod i doprinosi opštem utisku koji gledalac ima.

Pragmatičke greške u prevodu

Za pragmatičke greške u prevodu moglo bi se reći da nisu katastrofalne, zato što ne dovode do potpunog gubitka smisla iskaza. Gledalac će lako shvatiti o čemu se radi i neće se izgubiti u radnji ili dijalogu. Međutim, opšti utisak biće potpuno narušen. Usled pragmatičkih grešaka, svakodnevni razgovori, ozbiljne situacije, scene svađa, pa čak i tragične scene mogu poprimiti dozu komičnosti kojoj tu svakako nije mesto. S druge strane, nekada se pragmatičke greške prave i namerno, upravo radi postizanja tog komičnog efekta. Ukoliko prevodilac to ne prepozna i ne prevede tekst u skladu sa tim, gledalac se neće ni nasmešiti i, ukoliko se radi o klasičnom američkom sitkomu, neće mu biti jasno zašto se publika u studiju gromoglasno smeje.

Veoma je česta pojava da se u filmskom prevodu nađe rečenica „Pričaj mi o tome!“ (eng. „Tell me about it!“) kada određeni lik želi da pokaže da saoseća sa svojim sagovornikom. Gledalac bi mogao da očekuje da potonji nastavi svoju priču i ostaje zbunjen kada se to ne dogodi. U ovom slučaju, problem je nastao na nivou pragmatike prevoda: ono što je lik iz filma zapravo želeo da kaže jeste da razume svog sagovornika, a to bi bilo jasnije da je to u prevodu iskazano izrazom „Meni pričaš?“. Sličnu grešku ponekad možemo naći u prevodima filmova kada se neko nekome izvinjava rečima „Izvini, nisam hteo da ti povredim osećanja.“ (eng. „I didn’t want to hurt your feelings.“). Ovakav iskaz nikako ne zvuči prirodno u srpskom jeziku, i trebalo bi ga zameniti ustaljenim izrazom „Nisam hteo da te povredim.“

Zanimljivi primeri pragmatičkih grešaka u prevodu

Pragmatičke greške ne javljaju se samo u prevođenju sa engleskog. Prevodi telenovela na našoj televiziji (bilo da su one latinoameričke, turske ili indijske) takođe su izvor zanimljivih grešaka ove vrste. Tako možemo naići na scenu u kojoj devojčica od šest godina besno izgovara: „Pa vi ste me prevarili! Jako sam usplahirena!“, ili u kojoj čovek od četrdesetak godina svom sagovorniku u prepirci kaže: „Nemoj sada da me smaraš!“. U ovim primerima ogleda se značaj pragmatike u prevođenju, jer bi ovakvi iskazi naveli svakog gledaoca da se zapita: „Ma ko normalan tako govori?“.

Prevođenje se nikako ne svodi na puko „prepisivanje“ sadržaja sa jednog jezika na drugi. To je višeslojan proces koji obuhvata više nivoa jezika i zahteva puno truda i razmišljanja. Iako je pragmatika ponekad zapostavljena u odnosu na druge nivoe jezika, ona ima veoma važnu ulogu u kreiranju dobrog prevoda. Po pragmatički ispravnom prevodu poznaje se iskusan, profesionalni prevodilac koji vodi računa kako o jezičkim tako i o vanjezičkim aspektima teksta.

Pročitajte još i o upotrebi stilskih figura u prevođenju.



U štampi, elektronskim izdanjima časopisa, a pogotovo na blogovima i ostalim stranicama na internetu veoma često nailazimo na izmišljene junake poput Pola Mekartnija, O Džej Simsona, Viljema Šekspira, Evana Mek Gregora i ostalih, kao i mitska mesta kao što su Nju Hempšajer i Plajmaut. Za razliku od srpskog jezika, u kome se pravilo „čitaj kako je napisano“ uvek primenjuje, pri transkripciji, odnosno prilagođavanju ličnih, geografskih i ostalih imena, u obzir se, pored pisanog oblika reči, mora uzeti i princip „piši kao što govoriš“, tj. pažnju moramo obratiti i na pisani i na izgovoreni oblik reči. Ako zanemarimo jedan od ova dva prinicipa, čitaćemo i pisati o baš ovakvim, izmišljenim likovima i mestima.

Ako se izuzmu određeni ustaljeni oblici koji su u praksi prihvaćeni kao izuzeci (npr. Vašington, Glazgov, Sidnej, Šekspir), postoje određena pravila kojih se pri transkripciji treba pridržavati kako jedna ista osoba ili mesto ne bi imali i po nekoliko nasumičnih varijacija. Kada se pri prevođenju nekog teksta susretnemo s imenom i prezimenom osobe, odnosno imenom geografskog pojma, bilo bi dobro da, umesto nasumičnog transkribovanja, sebi postavimo dva pitanja:

Transkripcija imena – Odakle početi?

Uzmimo za primer poznatog škotskog glumca Ewana McGregora. Njegovo ime, napisano ovako, u svom originalnom obliku, bilo bi prihvatljivo jedino u okviru stručnog teksta, a nikako u novinskom članku o, recimo, njegovoj ulozi u filmu „Ratovi zvezda“. Dakle, treba ga transkribovati. Ukoliko nismo sigurni kako se ono izgovara na engleskom jeziku, treba da konsultujemo rečnik izgovora, a u nedostatku ovakvog jezičkog priručnika, možemo se osloniti i na internet, na kome postoji pregršt video klipova i intervjua u kojima novinar, odnosno voditelj, izgovara njegovo ime, i tako saznamo da se on zove Juan, a ne Evan. Ono što ne treba da radimo jeste da ukucamo Evan Mek Gregor u pretraživač i nadamo se da ćemo pronaći tekstove u kojima se javlja ova naša pretpostavljena transkripcija, jer će ih sigurno biti, što nikako ne znači da je ovako transkribovani oblik ispravan. Pri transkripciji, oslanjanje na intuiciju i transkribovanje po analogiji, odnosno zato što nam „ovo“ liči na „ono drugo“ nipošto nije dobra praksa.

Sada znam kako se izgovara, ali kako ću napisati?

Pošto smo saznali kako se ovaj glumac zaista zove, bilo bi dobro da saznamo i kako se preziva. Vodeći se modelom imena poznatog lanca restorana McDonald’s, dalo bi se pretpostaviti da se Juanovo prezime čita kao Mek + Gregor, odnosno, da bi se, po istoj analogiji, moglo pisati na tri načina: MekGregor, Mekgregor ili Mek Gregor. Međutim, ime ovog lanac restorana ustalilo se u srpskom jeziku kao Mekdonalds, iako bi, po pravilu, trebalo da bude Makdonalds. Oslanjanje na intuiciju i analogiju i u ovom slučaju bi nas navelo da pogrešimo, jer se samoglasnik šva, koji se u izgovoru nalazi između suglasnika M i C, prenosi kao A, a ne kao E. Razdvojeno pisanje prezimena ili upotreba dva velika slova takođe bi bili pogrešni, jer takav spoj predstavlja jednu celinu. Dakle, pravilno transkribovano ime i prezime ovog glumca glasi Juan Makgregor.

Iako prevodioci već treba da budu upoznati s pravilima transkripcije, ona se takođe mogu pronaći u transkripcionim rečnicima i priručnicima, u kojima prevodioci, kao i autori, novinari i svi ostali uvek mogu, ako ništa drugo, proveriti svoju intuiciju umesto da improvizuju. Ako pogledamo u ovakve rečnike, saznaćemo i da je član Bitlsa ustvari Pol Makartni, kontroverzni igrač ragbija Ou-Džej Simpson, a slavni engleski pisac Vilijam Šekspir, kao i da možemo putovati u Nju Hempšir i Plimut.



Audio-vizuelno prevođenje odnosi se na prevođenje verbalnih aspekata audio-vizuelnih sadržaja kao što su filmovi, serije, televizijske emisije, video zapisi objavljeni na različitim veb-sajtovima i sl. Ovaj vid prevođenja sa sobom nosi dodatne izazove pored svih onih sa kojima se prevodioci susreću u prevođenju uopšte. Naime, u ovakvim sadržajima tekst koji se prevodi nije samostalan i nezavistan, već predstavlja deo jedne veće celine i tako se mora i tretirati. Dok je zadatak prevodioca da prenese verbalni sadržaj s jednog jezika na drugi, vizuelni sadržaj ove celine ostaje potpuno isti kao u originalu.

Sinhronizacija i titlovanje

Postoje dva načina prenošenja verbalnog sadržaja u okviru audio-vizuelnog prevođenja: sinhronizacija i titlovanje. Sinhronizacija predstavlja proizvodnju teksta u usmenom obliku na osnovu prevedenog pisanog transkripta usmenog teksta na izvornom jeziku. Ovaj oblik prevođenja nameće obavezu da se ciljni tekst što više  odudara sa izvornim kako u smislu dužine reči i rečenica, tako i u pokretima usta govornika koji ne bi trebalo da previše odstupaju od teksta koji gledalac čuje. Drugi način jeste titlovanje, koje je sa izuzetkom novijih dečjih filmova, u našoj zemlji daleko zastupljeniji oblik prenošenja verbalnog sadržaja. Međutim, ovaj vid prevođenja teksta  ostavlja prevodiocu mnoga ograničenja, kako kvantitativna, koja zavise od prostornih i vremenskih faktora tehničke prirode, tako i kvalitativna, koja se odnose na vizuelni kontekst u kom se tekst javlja. Neka od kvantitativnih ograničenja kojih se prevodilac mora pridržavati su sledeća:

  • jedan red prevoda (tj. titla) ne bi trebalo da ima više od 37 karaktera;
  • u isto vreme ne bi trebalo da više od dva reda prevoda budu prikazani na ekranu;
  • prelazak u novi red trebalo bi da se nalazi na mestu pauze u govoru, a idealno na kraju rečenice;
  • jedna instanca prevoda trebalo bi da se zadrži na ekranu najmanje 1,5 sekundi;
  • pojavljivanje i nestajanje prevoda trebalo bi da bude sinhronizovano sa izgovaranjem odgovarajućih delova teksta na izvornom jeziku.

U skladu sa ovim ograničenjima, prevodilac je često primoran da unese određene promene u tekst. I te promene mogu biti kvantitativne, koje se odnose na  ojednostavljivanje vokabulara, sintakse, spajanje kratkih dijaloga i izostavljanje delova teksta za koje prevodilac proceni da nisu relevantni, i kvalitativne, koje obuhvataju svođenje jezika na jasan standardni jezik koji utiče na karakterizaciju likova i opšti utisak koji neki dijalog ostavlja.

Sva ova i mnoga druga pravila moraju se poštovati kako bi se krajnjem korisniku, odnosno gledaocu, omogućilo da nesmetano prati radnju i istovremeno čita prevod koji upotpunjuje ukupan audio-vizuelni sadržaj i kako bi se kreirao odgovarajući doživljaj koji gledalac ima dok gleda dati sadržaj. Nažalost, upravo zbog prisutnosti izvornog teksta u vidu auditivnog sadržaja, gledaoci ponekad imaju običaj da kritikuju prevod i prevodioca upravo zbog toga što nisu svesni svih navedenih ograničenja koji prevodiocu otežavaju posao.



Internet je postao glavni resurs za pronalaženje robe, usluga i informacija širom sveta, a da bi se potencijal ove globalne mreže maksimalno iskoristio, potrebno je ponuditi sajt na jezicima relevantnih tržišta.

Koristi su mnogobrojne – od trenutnog povećanja ciljne publike i baze klijenata do konstantnog jeftinog reklamiranja koje gotovo da ne poznaje (državne) granice.
U ovo doba internacionalizacije, uspešne kompanije moraju razmišljati globalno. Bez obzira da li su već postigle maksimum u svojoj lokalnoj sredini i državi, nema razloga da zahvaljujući prevedenoj i lokalizovanoj veb-stranici ne dopru i do drugih tržišta. Pri tome, troškovi prevođenja, koji se u nekim slučajevima množe s velikim brojem relevantnih jezika, kao i troškovi hostovanja za svaku pojedinačnu jezičku verziju sajta, predstavljaju investiciju i zanemarljivi su kada se ima u vidu potencijalna korist.

Šta pokazuju studije?

Studije su pokazale da većina korisnika interneta radije pretražuje informacije na svom, u većini slučajeva, maternjem jeziku, a kada se uzme u obzir da u poslovnom svetu nije reč o pukom surfovanju internetom, nego se vrlo ozbiljno traže resursi, roba i partneri, kompanije bi na svojim veb-prezentacijama trebalo da nude najbolje moguće korisničko iskustvo i sadržaj koji je posetiocima razumljiv – dakle na njihovom jeziku.

Nova tendencija u poslovnom svetu i marketingu je izrada sajtova orijentisanih na klijente, a jedan od načina da se to postigne jeste preveden sajt, čime se ostavlja dodatni utisak sigurnosti, poverenja i uvažavanja. Kompanije tako pokazuju da poštuju različite kulture i klijente koji govore drugim jezikom. Takođe se ističe međunarodni karakter kompanije, tj. činjenica da je ona prerasla okvire svoje male lokalne sredine i da je spremna da „osvoji“ svet ili, za početak, region.

Osim toga, potrebno je držati korak s konkurencijom. Ako konkurentske kompanije već imaju sajt na više jezika, a vaša kompanija ga nema, krajnje je vreme da ih sustignete. Ako, međutim, konkurencija ne nudi ovu pogodnost, imate mogućnost da preuzmete vođstvo i utvrdite svoju poziciju na stranim tržištima pre ostalih.

Višejezične veb-stranice nije puko prevođenje

Ipak, izrada višejezične veb-stranice nije puko prevođenje. Ona zahteva poznavanje ciljne publike, lokalne kulture i običaja. Potrebno je angažovati stručnjake i bez obzira na troškove prevoda pomnožene brojem relevantnih jezika, potrebno je odoleti iskušenju da se koristi Google Translate ili jeftini plugin-ovi za automatsko prevođenje koji su pre garancija pogrešnog i neadekvatnog nego dobrog prevoda. Za one koji su ozbiljni u nameri da dopru do globalnog tržišta, jedina opcija jeste angažovanje stručnih prevodilaca i prevodilačkih agencija. Takođe je bitna tehnička strana, tj. organizacija sajta i u ovom slučaju, način na koji se sajt prilikom pregledanja prebacuje na željeni jezik jer ako posetioci ne nađu opciju da to urade u svega nekoliko sekundi, vrlo je verovatno da će napustiti sajt.

Pokazalo se da među opcijama za povećanje prepoznatljivosti brenda, proizvoda ili usluga na stranom tržištu upravo prevođenje daje najveće benefite uz najmanje ulaganje jer ne postiže se samo prenošenje informacija, nego time što govori lokalni jezik, kompanija ujedno gradi imidž i uspostavlja odnos s lokalnim tržištem. U suštini, to je najjeftinija reklama.

Optimizacija pretraživača – SEO

U svemu ovome, posebno mesto zauzima SEO (optimizacija pretraživača), kao način maksimalnog iskorišćavanja potencijala veb-prezentacije, tj. dopiranja do što šireg kruga potencijalnih klijenata. Pretraživači, kao što je Google, prednost pri prikazivanju rezultata pretrage daju upravo višejezičnim sajtovima, što znači da će vam višejezični sajt omogućiti da budete relevantniji i prepoznatljiviji na internetu. Naravno, i ovo je posao za stručnjake jer ako se SEO ne odradi ili se odradi na nestručan način, veb-stranica kao da ne postoji jer je korisnici interneta ne dobijaju u rezultatima pretrage.

U današnjem poslovnom svetu i na internetu koji kompanijama omogućava prisustvo i reklamiranje gotovo bilo gde na svetu u svako doba dana, višejezični sajtovi predstavljaju logičan razvoj i standard u poslovanju i marketingu.



Često nam se desi da donosimo zaključke o drugima na osnovu njihovog načina izražavanja, naročito kada te osobe ne poznajemo dovoljno. Ljudi koji žive u gradovima mogu s visine gledati na ljude sa sela, ili stanovnici jednog kraja mogu smatrati one iz drugih delova zemlje „manje pismenima“, a sve to na osnovu jezika ili dijalekta kojim govore. Nije redak ni slučaj da se učenici stranih jezika odluče za određenu varijantu, npr. za britanski engleski umesto američkog, zato što im „bolje zvuči“ ili zato što tu varijantu smatraju po nečemu boljom. Sve ovo može se objasniti pojmom prestiža.

Prestiž

Prestiž je termin kojim se u sociolingvistici označava nivo uvažavanja koji jedan jezik ili dijalekt dobija u okviru svoje jezičke zajednice, a u odnosu na druge jezike ili dijalekte koji se takođe koriste. Tačnije rečeno, za jezik se može reći da ima prestiž ukoliko ga određeno društvo smatra pravilnijim, odnosno na bilo koji način superiornijim u odnosu na druge jezike ili dijalekte. Najčešće je to takozvana standardna varijanta jezika, koja se još naziva i standardni jezik ili književni jezik, mada u nekim slučajevima može doći i do dominacije stranog jezika.
U današnje vreme postoji ogromna potreba za znanjem stranih jezika, pa je i tu lako uočiti prestiž koji uživaju određeni jezici. Tipičan primer ovoga jeste globalna dominacija engleskog jezika, kao i drugih jezika koji su svojevremeno bili jezici kolonizatora. Oni koji govore neki od prestižnih stranih jezika smatraju se učenijima, pa će se često videti da ljudi iz hobija uče engleski, nemački, francuski i druge evropske jezike, a mnogo ređe se dešava da ljudi uče neki od jezika nacionalnih manjina njihove zemlje. Objašnjenje postoji: jezici manjine retko kad imaju prestiž.

Međutim, postoje određene manjine u svim društvima koje ipak uživaju u nekoj vrsti prestiža – viši slojevi društva, aristokratija, intelektualci i sl. Naime, jezik ili njegova pojedinačna obeležja – akcenat, gramatika ili vokabular – svoj prestiž dobijaju upravo na osnovu prestiža one društvene grupe koja ih koristi. Istraživanja u različitim društvenim zajednicama su pokazala da pripadnici nižih društvenih staleža često pribegavaju imitaciji govora pripadnika viših društvenih staleža, kako bi izbegli diskriminaciju ili generalno smanjili uticaj koji njihov izvorni govor može imati na njihov identitet u društvu. Samim tim, ovaj odnos između identiteta i prestiža određenog jezika može umnogome uticati na izražavanje i jezik različitih naroda, rasa i polova.

Otvoreni i skriveni prestiž

Bitno je spomenuti i da prestiž umnogome zavisi od konteksta i sredine. Tako možemo razlikovati dve vrste prestiža: otvoreni i skriveni. Otvoreni prestiž obuhvata one osobine i forme jezika koje su u vezi sa standardnim jezikom, odnosno jezikom koji oslikava nečiju moć i status u društvu. Primer ovoga je tzv. „BBC engleski“, koji je dugo bio standard za sve one koji žele da zvuče obrazovano. S druge strane, skriveni prestiž obuhvata one osobine i forme svakodnevnog jezika ili dijalekta koje sa sobom nose pripadnost određenoj zajednici, solidarnost i identitet neke grupe. Iz ovoga proizilazi da se u mnogim društvenim sredinama lakše prihvataju ljudi koji zvuče kao da tu pripadaju, na osnovu svog naglaska ili izbora reči, u odnosu na one koji zvuče „standardno“.

Ako ikada budete osećali frustraciju dok govorite na stranom jeziku jer ne zvučite kao izvorni govornik, setite se da postoji niz različitih dijalekata tog istog jezika. Prema mišljenju savremenih lingvista nijedan jezik nije sam po sebi bolji od drugog i svaki jezik ili dijalekt se zasniva na svojim unutrašnjim pravilima i sistematičnosti. Najbitnije je da nas ljudi razumeju, a to šta će o nama da misle je sporedno.



Na svetu postoji oko 7.000 jezika. Vremenom neki jezici nestaju, nastaju novi i menjaju se postojeći. O jezicima i jezičkim zajednicama se mnogo zna i uči. Međutim, čini se da se do danas vrlo malo pažnje posvećuje znakovnom jeziku koji se zbog svog bezvučnog oblika često ni ne smatra ravnopravnim jezikom nego više oblikom pantomime za sporazumevanje. Da li je zaista tako jednostavno?

Već 2015. godine je na svetu bilo oko 360 miliona ljudi bez sluha, što ne uključuje nagluve. Prema proceni Svetske zdravstvene organizacije, do 2030. godine će gubitak sluha biti jedna od sedam najčešćih ograničenja kvaliteta života. I pored toga se znakovnom jeziku, koji je pogođenim osobama neophodan, posvećuje veoma malo pažnje. Laici ga doživljavaju kao pantomimu, jednostavnu gestikulaciju kojom se predstavljaju dobro poznate pojave iz svakodnevice. Međutim, znakovni jezik je daleko bogatiji od toga.

Znakovni jezik

Tokom poslednjih vekova nastalo je oko 200 različitih znakovnih jezika. Tek sada su naučnici počeli da prate razvoj znakovnog jezika, a njegovo bogatstvo i različitost širom sveta su ih iznenadili. Britanski znakovni jezik se bitno razlikuje od japanskog, švedskog ili irskog. Kod znakovnog jezika se ne radi samo o samim znakovima, nego i o položaju glave i gornjeg dela tela, o pokretima obrva i kapaka i pokretima usta. Kada se, na primer, rukom oblikuje čaša koja se drži na ustima, značenje je „Pijem“. Kada su, međutim, podignute obrve, značenje se menja: „Da li pijem?“. Za razgovor znakovnim jezikom je, dakle, potrebna pažnja i sposobnost opažanja sitnih promena.

Iako se znakovni jezik deli na različite jezike i dijalekte, i ovde postoji „svetski jezik“. To je American Sign Language (ASL), znakovni jezik koji je do danas najviše istražen i koji se koristi u Americi i Kanadi, ali i u Latinskoj Americi, Africi i Jugoistočnoj Aziji. Zanimljiv je „International Sign“, znakovni jezik koji se razvija spontano i bez pravila da bi se premostila razlika prilikom susreta dva govornika različitih znakovnih jezika. Zahvaljujući tom dinamičnom i kreativnom jeziku, čovek iz Nemačke, na primer, može u roku od par sati potpuno da se sporazume sa čovekom iz Kine i da razmeni misli čak i o kompleksnim temama kao što su politika, umetnost, humor itd. Tako nešto je teže ostvarivo govornim jezikom, koji u tim situacijama uglavnom upotpunimo univerzalno razumljivim gestovima, a često se i stidimo da uopšte progovorimo kad ne znamo jezik sagovornika.

Abeceda znakovnog jezika

Zanimljivo je da su se različiti znakovni jezici potpuno drugačije širili svetom nego govorni jezici. Prvu abecedu znakovnog jezika kreirao je španski monah Melhior de Jebra u 16. veku. Razvoj znakovnog jezika nije bio linearan proces. Postojalo je više izvornih mesta: Madrid, Pariz, Beč, London i Stokholm. Austrijski znakovni jezik je bio vrlo produktivan i uticao je na nemački, danski, norveški, poljski i ruski znakovni jezik. Znakovni jezik iz Pariza, s druge strane, širio se više s druge strane okeana – na primer u Indiji i Australiji. Za razliku od govornog jezika, znakovni jezik Engleza i Amerikanaca se značajno razlikuju. Danas je razvijena aplikacija koja olakšava komunikaciju između „govornika“ različitih znakovnih jezika. Slično kao u drugim oblastima, tehnika i pomaže i odmaže – mnogim jezicima već sad preti nestajanje.

U različitim zemljama ne razlikuje se samo znakovni jezik sam po sebi, nego i ophođenje prema ljudima i klasifikacija ljudi koji se tim jezikom služe. Dok se u Nemačkoj na primer gluve osobe smatraju osobama sa invaliditetom, u Brazilu se tretiraju više kao jezička manjina. To se primećuje u njihovoj svakodnevici: na brazilskim aerodromima, na primer, su postavljeni avatari sa znakovnim jezikom. Osim toga, broj govornika znakovnog jezika u Brazilu koji nisu gluvi konstantno raste.

Poteškoće gluvih i nagluvih

Nažalost, većina zemalja ljude bez sluha ili sa ograničenjem sluha smatra osobama sa invaliditetom. Mnogi gluvi ili nagluvi se suočavaju sa poteškoćama u nalaženju posla, težim pristupom zdravstvenoj ili psihološkoj pomoći i socijalnom izolacijom. Velika je nesigurnost kada se radi o obraćanju ljudima bez sluha. Zato su promena u razmišljanju o zajednici gluvih, premeštanje naglaska sa „inkluzije“ na iskrenu zainteresovanost za jezik i način na koji ljudi bez sluha doživljavaju svet i komunikaciju ključni. Za obraćanje gluvima se i ne mora znati znakovni jezik. Dovoljno je obratiti pažnju na nekoliko stavki:

  • Pre nego što počnete da govorite, blago dodirnite rame osobe kojoj se obraćate ili joj mašite.
  • Nemojte se okretati, pokrivati usta niti žvakati žvaku dok govorite.
  • Imajte na umu da je vid najmoćnije sredstvo koje je gluvima na raspolaganju. Gluvi slušaju očima. Zato govorite samo ako imate kontakt očima i zadržite ga čak i ako vam pomaže prevodilac za znakovni jezik. Održavanje kontakta očima je znak poštovanja.
  • U redu je koristiti papir i olovku. Poželjno je koristiti kombinaciju metoda komunikacije poput gestova, izraza lica i pisanje.
  • Dajte sebi vremena za komunikaciju. Gluvima je komunikacija ulaganje vremena i truda. Tražite razjašnjenje ako je potrebno.
  • Koristite početak i kraj komunikacije kao priliku za fizički i vizuelni kontakt. Osmeh, stisak ruke i kontakt očima su poželjni, na kraju krajeva kao i u govornom razgovoru.

Naravno, komunikacija će biti daleko efikasnija ako se više ljudi potrudi da ovlada znakovnim jezikom. Međutim, najvažnije je posle toliko godina smatrati ljude bez sluha ili sa ograničenjem sluha ravnopravnim članovima društva, jezičkom manjinom koja obogaćuje zajednicu kao i svaka druga kultura i svaki drugi jezik.



U današnje vreme sve više se koriste glasovni asistenti. Pitamo ih na primer kakvo će biti vreme, kakav nam je raspored određenog dana i kad je rođena Andželina Džoli. Komunikacija sa glasovnim asistentima je sve obimnija i mogući su pravi mali razgovori. Koje su socijalne posledice toga? Da li glasovni asistent u nekim uslovima može da ublaži osećaj usamljenosti?

Glasovni asistenti u našim domovima

U mnogim domovima je glasovni asistent deo svakodnevice. Bila sam zaprepašćena kad sam nedavno pročitala izjavu majke dvoje dece: „Posle mora smo svi jedva čekali da ponovo možemo da razgovaramo sa svojim glasovnim asistentom“. Izgleda da se zavisnost od telefona polako pretvara u zavisnost od komunikacije sa glasovnim asistentom. Jasno je da u komunikaciji s glasovnim asistentom nedostaju mnogi aspekti ljudske komunikacije – empatija, spontanost, humor itd. Međutim, prema izjavama pomenute majke dvoje dece, to može biti i prednost – ne nastaju diskusije i svađe, postavlja se određeno pitanje – dobije se određeni odgovor. Jednostavno i opušteno. Pitanje je kako glasovni asistenti generalno utiču na socijalne odnose?

Kada zamislimo lepo veče sa prijateljima, prvo zvuči čudno da komunikacija s glasovnim asistentom može da utiče pozitivno na druženje. Čim se pojavi neko pitanje, na primer „Kad je nastao džez pravac u muzici?“, navikli smo da odmah konsultujemo Google na telefonu. Dakle, veče sa prijateljima je prekinuto gledanjem u ekran. Kod telefona postoji opasnost da svako još slučajno vidi neku poruku, notifikaciju na Fejsbuku ili novu objavu na Instagramu – kraj razgovora, početak gledanja u telefon sledećih sat vremena. Ako možemo da pitamo glasovnog asistenta to jedno jedino pitanje, dobićemo instant odgovor i možemo dalje da se družimo.

Glasovni asistenti i starije osobe

Drugi zaista zanimljiv podatak o glasovnim asistentima je uticaj na starije osobe. Posle 75. godine života mnogi ljudi na svetu provedu najmanje pet dana u nedelji bez razgovora sa drugom osobom. To stvara jak osećaj usamljenosti koji na kraju vodi do depresije ili čak preuranjene smrti. Zato je humanitarna organizacija Abbeyfield sprovela istraživanje kako razgovori s glasovnim asistentom utiču na ljude u staračkim domovima. U tu svrhu je sarađivala s kompanijom za razvoj tehnologije glasovnih asistenata, Greenwood Campbell, koja koristi podatke o ljudskoj empatiji za napredak tehnoloških mogućnosti u interakciji sa ljudima.

Uticaj glasovnih asistenata na kvalitet života starijih osoba je bio iznenađujuć. Ispitanici su se osećali manje usamljeno u svojim sobama, imali su osećaj da im je tu cimer kog u bilo koje doba mogu da pitaju šta im padne na pamet, ili da prosto ispričaju šta im je na duši. Interakcija s ljudskim glasom, iako bez tela i ličnosti, im je unela novu dinamiku u svakodnevicu. Neki ispitanici pozitivno ističu i mogućnost da zamole Google da im ispriča vic, što unosi malu dozu radosti u njihov dan. Svi ispitanici su se osećali manje usamljeno nakon uvođenja glasovnog asistenta.

Dakle, prednosti za starije osobe su velike. Međutim, kao i sa ostalim tehnologijama, postoje naravno i mane sve veće interakcije čoveka sa tehnologijom. Odvikavamo se konstantno od korišćenja sopstvenog mozga. Ne moramo više da zapamtimo podatke, jer tu je telefon – ili sada i glasovni asistent. Dostupnost informacija preko glasovnog asistenta je čak veća, jer ne moramo više ni da ustanemo da uzmemo telefon ili da upišemo svoje pitanje u pretraživač. Dakle, napor potreban za dobijanje određene informacije je sve manji što utiče na našu sposobnost pamćenja. Takođe, razgovori s glasovnim asistentom kao zamena za ljudski kontakt radi izbegavanja usamljenosti može u krajnjem rezultatu da vodi i do još veće usamljenosti – zašto bi ljudi izašli iz svoje sobe kad tamo imaju svog asistenta s kojim mogu da razgovaraju?

Tehnologija glasovnih asistenata sve je naprednija i trenutno se svi napori ulažu u njen dalji razvoj. Moguće je uključivanje sve veće palete ljudskih osobina – empatije, humora, spontanosti – što više odmiče razvoj tehnologije. Pitanje je da li je zaista pravi put uložiti sve resurse u razvoj tehnologije koja se sve više približava ljudskom biću po svojim osobinama i sposobnostima – zar ne bi bilo bolje uložiti sve resurse u ponovno stvaranje ljudske povezanosti i posvećenosti među ljudima?

Pročitajte još Zašto baš profesionalno prevođenje?.



Lokacija

Braće Popović 5
21000 Novi Sad, Srbija

Telefoni

Telefon: 021 47 25 227

Fax: 021 47 25 226